Pozitivni tehnički signali obično prethode dobrim finansijskim izveštajima kompanije. To jest, tehnički obrasci prethode i predviđaju fundamentalne izvještaje. Obrasci cijena dionica odražavaju kupovinu i prodaju svih ljudi koji imaju intimno znanje o kompaniji. Ostatak svijeta ulaganja stvara buku u ponašanju dionica koja prati obrazac koji stvaraju oni sa znanjem. Zato su strategije prodaje zasnovane na osnovama prespore na nestabilnom tržištu.
Prije kraha 2000. godine, mnogi investicijski menadžeri su se oslanjali na “osnove” da im kažu kada da prodaju. Međutim, kako se tržišni krah približavao, često je bio slučaj da u trenutku kada je kompanija objavila da će zarada biti “meka”, dionice su već pale. Strategije prodaje zasnovane na osnovama (zarada, tok novca, zaostatak naloga, itd.) su se pokazale previše “sporim” u odnosu na tržišnu akciju i u poređenju sa prodaja signalima baziranim na tehničkoj analizi (obrasci količine i cijena dionica). Problem je bio otežan činjenicom da su analitičari često bili daleko od tačnih u svojim prognozama u pogledu finansijskih izgleda kompanija. Neki od nedostataka fundamentalne analize rješavaju se tehničkom analizom.
Tehnička analiza nudi svojim zagovornicima mogućnost da odgovore u “realnom vremenu” na ponašanje dionica. Tehničari ne moraju da čekaju sledeći kvartalni izveštaj kompanije. Drugim riječima, tehničari mogu brzo reagirati na ono što jest (trenutno ponašanje dionica) umjesto da čekaju da vide da li se ono što bi trebalo biti (projekcije fundamentalnih analitičara) zaista i dogodi (da li kompanija zaista generiše zaradu koju očekuju analitičari). Svaka kompanija ima veze sa dobavljačima, konkurentima, službenicima i zaposlenima. Ovi zauzvrat imaju porodice i prijatelje. Mnogi od ovih ljudi su investitori. Postoje i vanjski investitori, mislioci, reporteri i drugi koji promatraju ove ljude i njihove kompanije. Ukupno znanje svih ovih ljudi se ogleda u ponašanju dionica. Kumulativni efekat celokupne kupoprodajne aktivnosti ovih ljudi, i onih koji te ljude posmatraju, definiše regione ponude i potražnje (otpora i podrške) koji su evidentni u tržišnoj aktivnosti akcija i posledično u obrascima evidentnim u ponašanje dionica.
Zbog toga ponašanje dionica često prethodi najavama kompanije o učinku zarade u posljednjem tromjesečju. Dobavljači kompanije znaju da li je ta kompanija povećavala ili smanjivala narudžbe za zalihe, opremu ili podršku potrebnu za proizvodnju proizvoda ili pružanje usluga (ljudi povezani sa ovim dobavljačima i njihovi prijatelji kupuju i prodaju zalihe). Konkurenti kompanije znaju ko vrši najjače privlačenje kupaca (ljudi povezani sa ovim konkurentima i njihovi prijatelji kupuju i prodaju akcije). Članovi porodica zaposlenih i svi njihovi prijatelji takođe imaju opšti „osećaj“ o tome koliko dobro kompanija posluje čak i bez upotrebe „insajderskih informacija“ (ovi ljudi i njihovi prijatelji takođe kupuju i prodaju akcije). Zbir svega ovog “znanja” se odražava u ponašanju dionica mnogo brže nego što analitičari mogu napisati i objaviti svoj sljedeći kvartalni izvještaj. Statistički, njihove kombinovane akcije smanjuju “buku” (“buku” stvaraju radnje neupućenih) i povećavaju red ili “obrazac” ponašanja zaliha.
Nakon posljednjeg tržišnog kraha, portfolio menadžeri i stratezi su izjavili da stara filozofija ulaganja “kupi i drži” više nije održiva. Rekli su, “tržište je jednostavno previše nestabilno za takav pristup. Čak i dobro etablirane kompanije mogu bankrotirati. I najmanja loša vijest može uzrokovati pad dionica.” U posljednje vrijeme, neki menadžeri ponovo ulažu s prethodnom namjerom da drže sve pozicije nekoliko godina (iako neki kažu da će prodati ako se osnove promijene). Kao da ništa nisu naučili iz nedavnog iskustva. Takav stav ima tendenciju da investitora ili savjetnika zatvori u obrazac razmišljanja da su svi gubici samo privremeni i da će sve ionako biti u redu za pet godina.
